Ministarstvo zdravstva: 5,2 milijuna kuna za projekte primicanja zdravlja
Sabor u srijedu o stanju sudbene vlasti u prošloj i pretprošloj godini
Za posebne potrebe i projekte Hrvata izvan Hrvatske 1, 4 milijuna kuna
Jutarnji list: Svaki će građanin za nove Vladine povišice godišnje plaćati 875 kuna
Večernji list: Hrvatska ulazi u bitku za Volkswagenovu tvornicu
Socijalni partneri na konzultacijama oko visine minimalne plaće za 2020.
Marić: Koalicija složna - okvir proračuna i javnih financija je dobar i tako treba nastaviti

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (34)


  Priča           Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           03.08.2019.         811 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (34)

Prilazeći taksiju čuo sam kako iz zvučnika odzvanjaju taktovi pjesme Blind Guardiana: "Tomorrow will take us away / Far from home / No one will ever know our names / But the bards' songs will remain / Tomorrow will take it away / The fear of today/ It will be gone / Due to our magic songs". Da, dobro pjevaju ti švapski power-metalci, sutra će nestati sve današnje pizdarije, ali pojavit će se neminovno i neke nove, možda i veće od ovih sada, pomislio sam.

Marković se zavalio na stražnje sjedalo, ja do vozača. Čim smo pozatvarali vrata, taksist je stišao Guardiane i zapiljio mi se u oči. Po mojoj slobodnoj procijeni imao je najviše 13 godina, bio je neuredno podšišan, s lenonicama na nosu, i blago podvrgnut lakim drogama ili žešćem pubertetu.

– Mali, imaš li ti uopće vozačku? – upitao sam ga.

– Naravno. Zašto pitate? Aaah, mislite zato jer izgledam mlađe, to mi svi kažu. Ne brinite ništa gospodine – rekao je glasom mrtvog labuda – imam 20 i imam vozačku.

– Dobro onda, ajde vozi.

– Kamo?

Marković mu je rekao adresu, taksimetar je s 00,00 kuna odmah narastao na 19,00 kuna, i mi smo krenuli.

– Žarko je nešto u kurcu, još ga nisam vidio ovako depresivnog – rekao sam Markoviću tek tako da nam ispunim vrijeme do odredišta.

– Što mu je? Da nije posao?

– Ne bih rekao. Muče ga pederi…

– Pederi? – ostao je u čudu. – Misliš oni iz Sabora?

– Ne, baš pravi, deklarirani pederi, oni transparentni.

– Što ga imaju mučiti pederi? – čudom se čudio. – Ja bih tu gamad poslao da tucaju kamen na Golom otoku i neka se tamo razmnožavaju. Ili bih organizirao javna smaknuća da narod ima nešto zanimljivo gledati na našoj usranoj televiziji. Vidiš kako je to u Kini lijepo uređeno.

– I ja sam mu to isto rekao.

– Jebeš pedere! – dodao je taksist.

– Baš! – složili smo se obojica s njim.

 

 

111.

 

Guberinić, direktor Orbita, sjedio je na čelu stola u sobi za sastanke, s lijeve mu je strane bila Zorica, a s desne neki ćelavi, glavati tip. Oliva nam je ponudila mjesta na koja se možemo ugnijezditi. Marković je imao pogled na ćelavca, ja na Zoricu, a Guberinić u moje desno a Markovićevo lijevo oko.

Bili smo grupirani tako da je svatko svakoga mogao dobro vidjeti. Nije bilo zajebancije, bio je to početak jednog ozbiljnog sastanka.  

– Ovako dečki, pročitao sam vaš scenarij – započeo je glavonja – i već sam ga forwardao Veljači. Ona će reći svoje mišljenje, mada vam i ja, ovdje, sa svoje pozicije, mogu odmah iznijeti svoje mišljenje… – rekao je i prodrmao glavom kao da gimnasticira – …ima tu određenih potencijala.

– Naravno – odgovorio je Marković – cijelu noć smo ga radili.

Pogledao sam ga. Dobro, to je Marković, pomislio sam, od njega se i nije moglo očekivati da baš uvijek govori istinu. Glavonja se okrenuo Guberiniću kao da mu daje znak da nastavi. Guberinić se nakašljao i naše su oči bile uprte u njega.

– Zanima me biste li željeli postati dio našeg scenarističkog tima? – upitao nas je.

– Naravno! – uskliknuo je Marković.

– Samo bih još ovo dodao: osim što vaš scenarij ne odskače puno od kontinuiteta, dakle nije puno lošije napisan nego oni prije, najviše me je oduševila brzina kojom ste ga napisali. To je ono što u našim produkcijama trebamo, promptno rješavanje zadaća i problema koje ne idu na štetu kvaliteti…

– Naravno! – opet se javio Marković.

Nakašljao sam se i ja kao Guberinić:

– Što je s ugovorima, o lovi koju trebamo dobiti, načinu isplate i ostalim pizdarijama koje nas zanimaju… – rekao sam tek tako da se vidi da i ja sudjelujem u razgovoru.

– Mi imamo standardizirane ugovore o suradnji – opet se brecnuo glavonja – sva prava i obveze koje trebaju poštovati obje strane, dakle vi prema nama, ali i mi prema vama. Sve je to lijepo složeno u ugovorima.

– Naravno! – treći put je rekao Marković.

Ja nisam ništa razumio. – O kakvoj je standardizaciji riječ? – iskreno sam priznao.

Glavonja je isprepleo prste na šakama, nagnuo se, i glasom kao da mi želi priopćiti da je zemlja okrugla, nastavio:

– Honorari su, dakle, 1500 eura bruto po scenariju, rok za isporuku je tjedan dana po komadu, a isplata se vrši nakon što televizija prihvati već snimljen materijal.

Uslijedio je tajac. Kao da nas je netko zalio hladnom vodom.

– Znači umjesto dvije, dobit ćemo samo tisuću eura neto? – upitao sam.

– Možda nešto malo i više, ali da, tu negdje, kad se odbiju sva davanja za poreze i socijalno… – Zatim se trznuo kao da je tek sad shvatio moje pitanje: – Ali otkud vam uopće ta cifra od 2 tisuće eura neto, ako smijem pitati? To su besmislice!

– I svaki tjedan moram napisati jedan scenarij od 50 – 60 kartica? – samo sam nastavio.

– Barem jedan. Možete li mi odgovoriti…

– A platit će te to tek onda kad i ako televizija emitira tu seriju? – i dalje sam govorio.

– Upravo tako, već sam vam rekao da su to standardni ugovori – zasiktao je.

Ustao sam. Marković me je zbunjeno pogledao.

– Hvala na ponuđenoj suradnji – uzvratio sam ljubazno – Mislim da ja osobno nisam spreman za takvo što… Markoviću, ti kako hoćeš, ali ja idem.

– Kud ćeš? – zavapio je.

– Idem pisati roman! – rekao sam i izišao iz sobe.

 

 

112.

 

– Roberte!? – začuo sam Zoričin glas iza sebe dok sam tumarao pustim hodnicima u potrazi za izlazom. Okrenuo sam se. Prišla mi je šepajući.

– Ej, ljubavi, kako si ti? Nisam te to uspio ni pitati zbog onih drkadžija…

Pogledala me je u oči. A onda kao da secira mrtvu životinju, rekla je:

– Odlučila sam roditi.

– Bravo za tebe… – rekao sam nesiguran o ono što govorim.

– Ne tražim ništa od tebe, čak ni da priznaš dijete.

– To oko priznanja ne brini, naravno da ću ga priznati. Problem je što sam, kao što sama znaš, bez posla i love, ne znam kako ću ti plaćati alimentaciju – bio sam iskreniji i od samog Andrije Hebranga.

– Ne brini, već ću se nekako sama snaći. Ti samo napiši taj roman o kojemu stalno govoriš.

– Znači, odluku si definitivno donijela?

– Jesam, ali ne radi tebe i mene, nego zbog djeteta. Tko zna hoću li ikada više moći roditi… – rekla je nekako turobno.

Poljubio sam je u čelo. Ona me je zagrlila.

– A brak…? Mislim ako je potrebno, i to ćemo nekako riješiti… Valjda danas to ne bi trebalo predstavljati neke veće probleme? – nastavio sam u maniri pozitivca.

Nasmijala se i potapšala me po ramenu.

– Dragi moj, ne bih se udala za tebe ni da si posljednji muškarac na svijetu! – odgovorila mi je ljupko i skinula veliki teret sa srca.

– Bit će sve u redu – rekao sam ohrabren – horoskopi će nam se valjda jednog dana i poklopiti. Vidjet ćeš, za sve treba vremena. Idi sad unutra da te direktori ne ukore što si potrčala za mnom.

– Oni su me i poslali po tebe. Zamolili su te da se vratiš.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

weber
4.8.2019. 0:38
:-)


Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: