Da pet osoba može popiti dvije litre žestice i desetak butelja vina u samo nekoliko sati, većinom možete čuti od lažljivih vikend alkoholičara ili od stvarnih pijanaca. Ja spadam u onu drugu kategoriju i sa stopostotnom sigurnošću tvrdim da smo popili i više od toga, ali se točan broj prikupljenih promila ne sjećam. Znam samo da je prvo Marković išao rigati u zahod, odmah potom Joško, koji je usput i pao pored šanka, zatim Ines, pa ja, i na kraju Zlatko.
Dok sam rigao neprobavljene ostatke ćevapa sjetio sam se da i nije tako loše što ponovno radim. O kakvom sam ja to romanu uopće pričao ljudima da ću napisati sada kad sam nezaposlen? Pa u mom bijednom, kurčevom životu ionako se ništa ne događa – ništa vrijedno što bih mogao opisati u jednoj knjizi. A mašta? Pa mašta mi je razvijena kao refleks u mrtvog konja. Nisam u stanju izmisliti ni poštenu ispriku policiji kad me jednom mjesečno privode zbog narušavanja javnog reda i mira u alkoholiziranom stanju. Gdje bih onda mogao izmisliti dobru priču koju će netko čitati?
Vratio sam se društvu. Joško se nalaktio s obje ruke na stol i plakao. Ines mu je dodavala maramice koje je nemilice trošio. Marković i Zlatko pokušavali su ga utješiti, ali im to nije polazilo za rukom.
– Što se događa? – upitao sam nakon što sam ispio dupli Ballantines.
Marković je sjeo do mene i šapnuo mi na uho, tako tiho, da su ga bez problema čuli i gosti na drugom kraju restorana:
– Javili su nam dok si rigao u zahodu: Žarko se ubio.
– Tko?
– Žarko!
– Žarko se ubio?!
– Je, objesio se na tavanu kuće.
– Kad?
– Prije nekoliko sati.
– Zašto?
– Stego ga je štrik oko vrata i ugušio.
– Ma ne to! Pitam te, zašto se ubio?
Slegnuo je ramenima i natočio u čašu čisto vino.
Joško je podigao uplakano lice prema meni i pokušavao nešto reći.
– Svi smo mi… – jecao je i tulio dovoljno dugo da dobijem na vremenu popiti još jedan Balić – žene, luđaci i pederi! A moj… moj prijatelj Žarko… jedini je imao hrabrosti i javno to priznati!
Ustao je i prevrnuo punu bocu vina. Zaplićući nogama i vrišteći na sav glas, glasom koji je stizao iz najdubljih zaseoka duše, izišao je iz restorana.
Dok smo čekali Ružu da počisti nered, nagnuo sam se i prigušenim glasom upitao sve za stolom:
– Dobro ljudi, koji vam je kurac? Hoće li mi napokon netko reći zašto se Žarko objesio?
Nitko mi nije želio odgovoriti, samo su nastavili nijemo piti. Ostavio sam čašu i pogledao kroz okićeni izlog restorana. A vani su se narogušili oblaci. Spremalo se snježno nevrijeme. Zimu je možda najbolje prespavati.
Ako ne cijelu, barem veći dio nje.
KRAJ
