Uh, najteže mi šivati za djecu! Pogotovo ove plisirane suknjice. A, tek porub, pa sve ručno, nema tome kraja! Pa, mora imati neku formu, nema veze što je za djecu, a ne moš' naplatiti silni trud. Prije bih sašila tri vjenčanice.
Mamina šivaća mašina bila je marke Lucznik. Osim kod nas doma, nisam nigdje vidjela takvu šivaću mašinu. Skoro muzejski primjerak. Bez ikakvih dodataka koji bi olakšali šivanje. Jednostavna, da nije mogla biti jednostavnija.
Ali, Milena je bila uporna. Nek' njezine djevojčice imaju tamnoplave plisirane suknjice. Mama se primila posla, i samo zahvaljujući nevjerojatnoj kreativnosti i dosjetljivosti, uspjela je izvesti nemoguće, i zgotoviti suknjice.
Vlatka, Milenina kćer, pomalo starmala djevojčica od nekih desetak godina, poslušno je sjela na hoklicu, i čekala da mama finišira, odnosno zapegla porub. Zahvalila se na ponuđenim bombonima, kaže, udebljat će se od slatkiša, više preferira voće i povrće.
- Čuj, Vlatka, jel' tvoj tata prodao auto? - pita mama.
Vlatka se okrene lijevo - desno, kao da pogledom provjerava ima li još nekoga osim nas, ustane s hoklice, približi se mami, i potiho će, kao da nam otkriva tajnu nad tajnama:
- Je, prvo ga je dobro sredio, pokrpao rupe, uglancao, i rekao da će ga uvaliti nekoj budali!
Mama i ja jedva smo se suzdržale od smijeha, al Vlatka nastavlja priču:
- Znate, onda je došao Ciganin Beli, i ponudio mu za auto zlatni prsten i šešir.
- Znači, trgovali su, ajde neka, pa moram znati novosti iz komšiluka - zadovoljno će mama zadržavajući tobože smireni glas, jer, znali smo da je Vlatkin tata poznati švercer automobilima, al neće ni Beli ostati dužan ako bude belaja.
Nakon nekoliko dana, pročulo se da je Beli od auta napravio kokošinjac. Nije mu dugo trebalo da utvrdi uščuvanost uglancanog auta, a prsten, što ga je dao u zamjenu Vlatkinom tati, u kratkom je roku poprimio nešto tamniju nijasnu zlatne boje.Izgleda, da je jedino šešir, bio vrijedan koliko i uglancani auto.
