Đurđa je doselila u našu ulicu koncem 70-ih godina. Udala se za zgodnog dečka iz komšiluka, i bio je to jedan od onih parova za koje ne možete, a da ne pomislite, otkud njih dvoje zajedno. Njezina građa tijela prije je pripadala muškom rodu, a jedina naznaka, da je riječ o ženi, bila su neka, nazovi, prsa. Kratko ošišana kosa, zatamnjene naočale da ni dandanas ne znam boju njezinih očiju, preširoka ramena, uski bokovi, ravne cipele, oštar i odlučan hod.
Ali, nije joj se nikako mogao osporiti istančani smisao za estetiku u odijevanju. Kao da je time nastojala prikriti sve nedostatke, uskraćene zbog fizičkog izgleda. Materijali što ih je donosila mami na šivanje, sve odreda prirodni. Lan, svila, pamuk. I točno je znala, što i kako želi, bila to bluza, suknja, haljina, nije bilo improviziranja niti šnajderičine umjetničke slobode.
Radila je u obližnjem gradu i svakodnevno putovala na posao. A, ako se išta izgužva već pri odijevanju, onda je to lan. I ne samo da se izgužva, nego će i nakon samo dva nošenja, lanena suknja izgledati kao da vam je za broj veća nego što bi to trebala biti. Pod uvjetom da je bila sašivena onako kako je to Đurđa taj puta zahtijevala.
Prvi i jedini put da je pogriješila. Naime, zamislila je najuži mogući kroj. Uzalud ju je mama pokušavala odgovarati od zahtijevanog: „Đurđa, pa to je lan. Putuješ svaki dan 30 kilometara na posao, i isto toliko doma. Daj da sašijemo nešto u "glokn", istina, i to će se zgužvati, al' bar neće izgledati kao da ti je veliko. Nije uski kroj za lan, a i šavovi mogu popucati.“
"Ne! Suknja treba biti uska, pripijena uz bokove!" - progovara, gotovo naređuje Đurđa.Mušterija je u pravu, nema odstupanja. Nije prošlo dugo, evo je. Po načinu kako je zatvorila kapiju, zapravo, nije ju niti zatvorila, već pustila da se sama zatvori, da željezna vrata silinom Đurđina zamaha sama pronađu put, ulazi, i bez pozdrava: „Pa, dobro, šta je ovo? Suknja je preširoka!“
Mama se nasmijala i to ne onako kako je to inače činila, gromoglasno i srčano, prije je to bilo ono "hm, jesam ti rekla", što je Đurđu još više razjarilo. Izvadila je suknju iz vrećice i konačno sjela.
„Čekat ću ovdje dok suknju ne uvučete za pola centimetra u bokovima, toliko mi je široka!“
„Misliš, pola centimetra sa svake strane?“
„ Ne! Sveukupno pola centimetra!“
„ Znači, 2,5 mm sa svake strane?“
„ Da!“
Mama se okrene prema meni:- „Imamo li mi doma povećalo?“