Pronašao sam i tu sretnu irsku djetelinu s četiri lista i donijela mi je za dar Killarney. Maleni zeleni raj smjestio se u jugozapadnoj Irskoj u sneno okružje jezera Lough Leane i u njemu trenutno spava oko 13 400 ljudi, koji više ili manje. No bez obzira na malešnost ovog mjesta, turistički je to div koji ima više hotelskih soba nego ijedan grad u Irskoj, isključujući dakako prijestolnicu Dublin. U prijevodu s irskog ime mu znači ''Crkva glogova''.
Parkirali smo automobil usred malene ulice u Killarneyu u koju nas je precizno doveo GPS uređaj. Iako nam je uređaj u nekoliko slučajeva izgubio signal ili u par slučajeva rekao da u tunelu skrenemo lijevo, u načelu je bio vrlo pouzdan. Pronašli smo adresu hostela Neptunes, pokupili prtljagu iz automobila i uputili se otisnutim žutim stopalima koja su ukazivala na smjer prema ulazu u hostel. 22 € za noćenje u prvu ruku se činila kao skupa varijanta spavanja, ali je smještaj bio besprijekoran tako da se cijena brzo zaboravila. Imali smo točan plan lokacija koje smo željeli obići, ali kad se ne putuje turističkim agencijama uvijek se nađe dovoljno vremena i za neku lokaciju koja se pojavi iznenada. Ponekad je jednostavno najbolji trenutak kada se može samo leći na zelenilo travnjaka i gledati oblake koji usporeno plove nebom. Pronašli smo turistički ured i raspitali se o mjestima koje se mogu posjetiti pješice unutar Nacionalnog parka Killarney te smo od ugodne gospođe u uredu doznali koliko je što udaljeno u koracima. Ruksaci su već bili na leđima i krenuli smo u obilazak tog najstarijeg parka u Republici Irskoj. Ponešto vremena se izgubilo jer se jednostavno nisam mogao odvojiti od lijepo uređenog ružičnjaka u kojem su rasle ruže koje su umalo slomile moj osjećaj za vrijeme.
Staza je vodila uokolo Lough Leane (jezero) i bila je idealna za duga pješačenja jer je ljepota prirode okrepljivala dušu, a noge su zaboravljale na umor. Lough Leane (irski: Loch Lein - ''jezero učenja'') je najveće u kompleksu triju jezera pod nazivom Jezera Killarneya koje još uključuju Muckross Lake i Upper Lake. Iznenadile su me skupine jelenske divljači (crveni jelen, kako sam poslije doznao) koje su slobodno trčale livadama i s vremena na vrijeme promatrale nas bez nekog straha očito naviknute na ljudsku prisutnost. Često su nas prestizale konjske zaprege koje su prevozile turiste i koje su bile urešene kao da ih je netko prenio iz vremena Charlesa Dickensa. U daljini se već nazirao dvorac Ross do kojeg smo željeli stići. Približili smo se utvrdi i bez prethodnog razgledavanja ušli u zdanje i kupili Heritage card; karticu kojom se moglo obići podosta lokacija u cijeloj Republici Irskoj. Vrlo korisna stvar ako mislite ulaziti i izlaziti iz muzeja i arhitektonskih znamenitosti pod zaštitom OPV-a (Office of Public Works).
Dvorac Ross (irski: Caisleán an Rois) je tipičan ''tower house'' objekt izgrađen u 15. stoljeću za potrebe obrane zemlje sa smanjenim brojem snaga. ''Tower house'' objekti pojavljuju se u srednjem vijeku, posebice u planinskim dijelovima i teško branjivim područjima. Dvorac Ross bio je dom ''chieftain-a'' (vođe klana) O'Donoghue Mór-a u ranom periodu svoje povijesti. Slavu je stekao jer je bio jedan od posljednjih dvoraca koji je predan snagama Olivera Cromwella tijekom Irskih konfederalnih ratova (sukob je trajao od 1641. -do 1653.g.). Dvorac je proširen u 17.st. Obnovljen je u nedavnoj prošlosti i otvoren za javnost. Lokacija na obali jezera pruža savršeno mjesto za izlet gdje glavnu zanimljivost, naravno osim dvorca, čine nebrojeni labudovi, patke i druge ptice koje s punom pažnjom uživaju u komadima kruha koje im bacaju posjetitelji.
Još dvije lokacije u okolici grada Killarneya privukle su nam pozornost te su bile uvrštene u plan ''Killarney'' - Muckross Abbey i Torc Watterfall.
Muckross Abbey (opatiju) osnovali su 1448. godine franjevci i dan danas svjedoči minulim vremenima irskog katoličanstva. Pogled na opatiju s travnjaka odavao je idiličan pejzaž nečega što je nekad vrvjelo životom. Napuštena opatija bez krova, ogoljelih zidova, sive boje kamena kao da je govorila tihim šaptom. Irski križ na nadgrobnom spomeniku koji je ležao u travi podsjetio me na jedan epitaf kojeg sam pročitao prije par dana na nekom srednjovjekovnom grobu: ''Ti koji sada stojiš živ nada mnom i smiješ se i plešeš, sjeti se da sam se tako i ja nekoć smijao i plesao i da ćeš jednog dana i ti biti na mojem mjestu.'' Usred dvorišta opatije stajalo je usamljeno drvo tise čija je kora stabla bila neobično spiralno motana i kojoj se nisu mogle na prvi pogled odrediti godine, no poznato je da su tise dugovječne te je ta tisa mogla vrlo lako biti vršnjak same opatije. Neobično je bilo u tišini koračati prostorijama crkve slušajući odzvanjanje koraka, ali riječi su bile potpuno nepotrebne u tom trenutku te sam se udubio u svoje misli i rekonstruirao zvukove i boje one opatije iz 15.st. Opatija je bila mjesto pokapanja lokalnih vođa klanova, a kasnije u 17. i 18. st. i mjesto pokapanja poznatih pjesnika okruga Kerry; Seafraidh O'Donoghuea, Aogán Ó Rathaillea i Eoghan Rua Ó Súilleabháina.
Torc Waterfall je savršeno mjesto za preuzimanje uloge razigranih vilenjaka. Tamo se može veselo skakutati po kamenju, prati lice hladnom vodom, spavati pod stoljetnim stablima i sanjati vilenjački. Harmonija je to zelenila i zvuka vode koja se pretače preko kamenih gromada obraslih gustom mahovinom. Slap se nalazi u podnožju planine Torc i neizbježna je znamenitost Nacionalnog parka Killarney. Lijepa staza vodi do samog podnožja slapova gdje se čovjek stvarno može u kratkom roku odmoriti i prikupiti snagu za daljnje putešestvije predivnom Irskom.
