Rijetko kada dijelim pohvalnice velečasnima, poglavito iz zalaganja. Prečesto imam dojam da se uopće ne trude razumjeti Evanđelja, ali ovoga puta moram javno pohvaliti don Živka Kustića koji je za svoju Jutarnju propovijed (J.l. od utorka 26.07. 20011.) zaslužio čistu peticu.
Jučer sam spomenuo - piše don Živko - kako je apostol Jakov st. bio predložio Isusu da ognjem s neba spali Samarjance, koji ga nisu pustili u svoje selo. Isus to nije učinio, ali mnogi kršćani još uvijek ne shvaćaju da se baš nikakvo nasilje ne smije u Isusovo ime činiti. Je li napokon došao kraj tom krivotvorenju kršćanstva?
U Norveškoj je navodni kršćanin Anders Behring Breivik javno izvršio strašno krvoproliće, ubivši mnoge ljude, navodno u ime kršćanstva. Je li napokon došao trenutak da se svaka kršćanska zajednica, sasvim određeno i neopozivo, odrekne svakog nasilja u ime vjere? Imamo li, napokon, hrabrosti priznati da su kršćanske zajednice o tome ne samo šutjele nego i, više ili manje, izravno poticale i odobravale nasilja - baš u ime vjere? Isus se nije htio silom braniti ni kad ga je u Getsemaniju apostol Petar pokušao mačem obraniti, protiv onih koji ga dadoše uhititi. Sasvim je jasno, u tom presudnom trenutku, rekao apostolskom prvaku - prvom Papi: "Vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju, od mača ginu"(Mt.26,52).
Da su kršćanske zajednice tu Isusovu poruku ozbiljno shvatile, kršćanska bi povijest drugačije izgledala. Ne bi bilo tjelesnog kažnjavanja navodnih ili stvarnih krivovjeraca. I tzv. križarski ratovi sasvim bi drugačije izgledali. Nije li onda trebalo iz Crkve udaljiti i onoga što je bio proglasio "Na ljutu ranu, ljuta trava"?
Shvatimo li ozbiljno krvoproliće u Norveškoj, posljednji je trenutak da Isusa ozbiljno shvatimo. Kršćanstvo možda može teško stradati, ali propasti neće - nego napokon uskrsno pobijediti kao i Isus. Ali, za takvo su shvaćanje sposobni samo zaista evanđeoski obraćeni kršćani, a ne tek oni koji se među kršćane broje.
Na prvo čitanje nisam mogao vjerovati to što čitam svojim očima; na drugo čitanje ukazao mi se crno-bijeli lik urednika Glasa Koncila don Ivana Miklenića, a na treće, slike u boji kardinala Josipa Bozanića i hrvatskih biskupa. Svi od reda iznenađeni, zabrinuti, zamišljeni.
A kako i ne bi.
Don Živko Kustić nije udbaški agent, niti mu se ista etiketa može prilijepiti uz njegovo ime, što Crkva redovito čini u sličnim prigodama kada se dirne u njezinu svetost. Njegova riječ ima drugačiji odjek u glavama vjernika nego kad istu izrijekom potpiše neki običan smrtnik s ulice. Ovoga puta Crkva je napadnuta sa one strane odakle se najteže braniti - iz vlastitih redova. Niti činjenica da je napad izveden na globalnoj razini ne umanjuje osjećaj snažnog udara na vlastitu zajednicu.
Da je u pitanju don Ivan Grubišić ovo zasigurno ne bi bilo tako ubojito jer su njegovi kritičarski ispadi neutralizirani petokrakom zvijezdom koju su mu biskupi prišili na svećeničku odoru još onog dana kada je prema biskupskoj palači u Splitu odapeo prvu strelicu.
Ali ova situacija je daleko složenija. U pitanju je omiljeni velečasni kojemu katolički puk vjeruje više nego Kaptolu, a izrekao je nešto što bi zasigurno potpisao i drug Kardelj. To je ono što najviše i boli, bez obzira što sa ovim komunisti nemaju nikakve veze.
I zato će Crkva postupiti mudro. Kao i uvijek u ovakvim prilikama, koje su, mora se to ipak priznati, veoma rijetke, njezina jedina javna reakcija biti će ŠUTNJA. Bilo kakva drugačija odluka samo bi proširila ovu neugodnu vijest što bi moglo među vjernicima razbuditi javnu polemiku na istu temu.
A to za Crkvu ne bi bilo dobro, jer svaka takva polemika podrazumijeva razmjenu mišljenja čime se pastirima duše komplicira pastoralni život. Stado koje samo pase nije isto što i stado koje misli.
U svakom slučaju, i ja ću na ovome mjestu zaustaviti vlastitu misao, ne radi neke solidarnosti sa Kaptolom, nego čisto iz nekog osnovnog bontona. Na prošlom popisu stanovništva upisao sam se kao katolik, pa osjećam da nije pristojno govoriti puno o nečemu što Crkva i sama ne voli da se priča.
Uostalom, sada je i kasno, mrak je već odavno pao. Dan mi je ionako bio težak i više nemam volje za mislit. Radije se idem pomoliti za don Živka...Njemu ovo neće oprostiti.
