Prije nekoliko godina pisala sam o (hvalevrijednoj) sklonosti pojedinih izdavačkih kuća određenim autorima, pa sam tada spomenula nakladnika „Mozaik knjiga“ i njihovu „privrženost“ nekim autorima/ autoricama među kojima je u tom trenutku bila i autorica kriminalističkih romana Angela Marsons koja je utemeljila serijal s istražiteljicom Kim Stone.
Prgava i otresita, Kim Stone je odrasla u vrlo stresnim okolnostima pa zato djeluje kao emotivno hladna osoba s uvrnutim smislom za smiješno, ali njezina predanost poslu i sklonosti vlastitoj ekipi često „nagriza“ njezin kameni oklop – ona se brani od emocija jer ih, nesumnjivo podsvjesno, ima suviše. Marsons je napisala šesnaest romana (najnovija provjera) veznih uz slučajeve istražiteljice Kim Stone, a prije spomenuti izdavač (Mozaik knjiga) nije iznevjerio moje predviđanje pa su se nakon tri slučaja Kim Stone („Nijemi vrisak“, „Izopačene igre“ i „Izgubljene djevojčice“) pojavila još dva: „Pravi se mrtva“ i „Krvne veze“ , oba u prijevodu Igora Rendića (2021.).
Priča ispričana u romanu „Pravi se mrtva“ doista je originalna, jer ne samo da se bavi zastrašujućom majčinom opsesijom spolom vlastitog djeteta i osvetom začetom u djetinjoj dobi, nego i efikasnošću kojom se neznanci udružuju da bi ostvarili svoje osvete. Marsons za glavno mjesto zbivanja odabire istraživačku ustanovu „specijaliziranu za forenzičku antropologiju i srodne discipline“ ili kolokvijalno rečeno farmu leševa u kojoj se proučavaju utjecaji vanjskih faktora na leševa čime ona postaje idealnim odlagalištem za nove leševe.
Budući je Stone nesklona emocijama, predstavlja ogoljeni ratio (u svim inačicama značenja) i zato je tako efikasna. Ipak, iako suzdržano, ona voli svoju ekipu i bez krzmanja preuzima na sebe njihove greške (čime ih uvijek iznova iznenadi). Problem (ali i prednost) takvih serijala jest ponavljanje informacija o zbivanjima odnosno osvrti na prijašnje epizode, što može biti zanimljivo (ako ste novak) ali i ne mora biti (ako ste veteran serije).
Drugi slučaj Kim Stone („Izopačene igre“) bio je njezin susret s liječnicom Alexandre Thorne koja je manipulirala s ljudima: kao terapeutkinja, ona je uspijevala nagovoriti nestabilne ljude na zločine kojima su već bili skloni zbog osveta. Kako je sama Kim Stone imala problematičan odnos s vlastitom majkom (koja je ubila Kiminog brata blizanca jer ga smatrala opsjednutom vragom, a šestogodišnja Kim ga nije uspjela spasiti), podlegla je doktoričinoj „magiji“.
Kim u konačnici uspijeva opaku Thorne otpraviti u zatvor, no Marsons se, nesumnjivo fascinirana vlastitom kreacijom, vraća Thorne u romanu „Krvne veze“ i prati njezine manipulacije u zatvoru i izvan njega. U pogovoru autorica zapisuje: „Nakon pisanja „Izopačenih igara“ znala sam da priča između Kim i Alex nije gotova i htjela sam pokazati kakvu moć istinski sociopat može imati čak i u zatvoru. Čak je i tako Alex uspjela utjecati na živote ljudi oko nje i širiti svoj otrov te ponovno utjecati na Kim Stone.Također sam htjela potanko istražiti Kiminu vezu s njezinom majkom i ponuditi vam tako bolji uvid u ženu kakva je Kim danas“.
A danas je Kim jača i spremnije se suprotstavlja Alexinim manipulacijama. Zbog opisivanja lika i akcija Alex Thorne, Marsons „usputno“ prati ubojstva koje se redaju i kojima je jedino zajedničko ubod u srce, jer ništa ih drugo ne povezuje. Marsons u ovom romanu nema nikakvih „strašnih“ opisa ubojstava i zapravo je najjezovitiji element romana utjecaj socioptakinje Thorne na (zatvorsku) okolinu.
No, kako nema nikakvih pomaka, roman sadržajno, usprkos dobrog stila, pomalo pada (što se u pravilu događa svakom romanu temeljenom na nizanju istovrsnih epizoda). Nakon čitanja ova dva nova romana Angele Marsons, usudila bih se reći da će ljubitelji njezinog štiva biti zadovoljni, dok ćemo mi, gunđala, čekati nove autoričine iskorake. Angela Marsonsa je darovita spisateljica, ali kao što u filmu „Veliki mali čovjek“ reče stari Indijanac spremajući se umrijeti: „ Magija koji puta djeluje, koji puta ne“.
