Zagreb 25.12.2006.
Tvoje riječi su prejake. Prepolovi ih, isto će biti izrečeno. Pa od nesporazuma uzmi razum, i igraj se s njim dok ne poludiš. Od pripravnosti uzmi pri pa ga spoji sa dodaj, sada imaš posve pravu uputu da joj pošalješ osmijehe, uz teške korake. A onda opet uzmi one jake riječi, pa možda nađeš blagost.
Tvoje slike su preglasne. Oduzmi im crvene nijanse. Pa onda tu istu boju razmaži po obrazima. Sada kada ti se vratilo rumenilo u obraze nakon godina hladnoće, uzmi opet kist i prigrli platno, crtaj iste slike, tišina će progovoriti.
Tvoje pjesme su bez zvuka. Nacrtaj povisilicu, ulovi se za nju pa ispusti zrak iz saksofona. Note će se nekako uskomešat kada vide da odlaziš pa u panici posložiti melodiju svih vremena. A ti ju onda pjevuši nad dalekim poljima suncokreta i zvuk sunca će natjerati njihove glave da prate bez pitanja.
Tvoji filmovi su bez boje. A nisu čak ni crno-bijeli, tek pokoja crta i obris, stilizirani pokreti kadrova koji se presporo izmjenjuju. Filmsku vrpcu zamijeni njenim vrpcama za kosu, i snimaj igru labudova na zaleđenim jezerima. Scenarij neka ti bude neplanirano razmicanje njenih cvjetnih haljina. Tako retuširani snimci promijenit će tvoja viđenja, a to je poanta.
