„Ne bacaj to! Možda će ti trebati! Nikad ne znaš!", rečenice su koje bi moja majka izgovorila gotovo poput bojnog pokliča. U njima se osim prijetnje čuo još i strah od godina poslijeratnog siromaštva i neimaštine, kad su se još i lonci čuvali i nosili majstorima na krpanje. To danas ne radi naravno nitko, silna nam se roba slijeva iz Kine i Indije, a ni takvih majstora više nema.
Pa ipak, unatoč obilju koje nas okružuje u nama svima čuče strahovi mama i baka pa su nam često ormari, police, regali, ladice, komode, smočnice i kuhinjski elementi zatrpani stvarima koje godinama ne upotrebljavamo. I na njih smo zaboravili, nekako se na njih navikli i više ih uopće ne uočavamo i ne doživljavamo.
Te su stvari jedino uspješne u svakodnevnom ometanju. Guraju i guše one koje nam trebaju i priječe vidik. Stišću pulovere i gužvaju košulje, zaklanjaju pogled na lijepe zdjele i još ljepše vrčeve i tvore često prepreku do brižno zamotanih modnih detalja za svečane prilike na koje smo također zaboravili. Prekriju fino posuđe pa ga ni ne koristimo, a zna se dogoditi i da nam namirnicama čuvanim za posebne prigode istekne rok uporabe!
I onda svane dan, taj dugo žuđen dan, kad osjetimo da smo spremne, čila duha, hrabre i neumoljive i kad znamo posve sigurno da je ovaj vikend velika čistka. I tad nepokolebljivo i odlučno krenemo u boj: umjesto štita i koplja tek dvije ogromne vreće - prva za stvari koje su dobre, ali ih više ne volimo pa ih poklanjamo prijateljicama i rodbini i druga za one koje su dale svoje i slijedi im kontejner poput groba.
Zvuči lako, zar ne, ali većina mojih prijateljica ne može to sama činiti pa im dolazim u pomoć poput stroge tete za red! Nježna sam i brižna, ali i odlučna - nema natrag, ma kako teško bilo! Polako se približimo „objektu", pomalo čavrljamo, srčemo nesicu, a ja tješim i ohrabrujem, prijetim i prozivam. „Pa što to čuvaš?" započnem tonom u kojem je i neizgovoreno „Zar te nije sram?", a glasno kažem „Ti zaslužuješ bolje i ljepše!".
Prijateljica se tad zbunjeno okreće, ne zna što će, a ja već grabim slijedeću stvar i onda donosimo odluku kome dotični predmet pokloniti.
I sve tako dok ladica ne prodiše, ormar zasja dubinom, polica otkrije nove mogućnosti, a zadržane stvari zasjaju novim sjajem.. Iz ladica izranjaju i nestaju tako ofucane čarapice, zafarbane gaćice, izblijedjele majice, preuske traperice, staromodan sako i grozne košulje. Zatim: prastare trenirke, nikad nošena haljina i četiri potpuno nove i potpuno demode suknje. A sve to gušilo je dobre komade odjeće koje sad prijateljica nosi.
Previše nije nikad dobro, previše tlači, previše onemogućuje dobar pregled i ubija zaigranost toliko potrebnu da bismo bile dobro odjevene. Previše naprosto smeta. A ono što nam smeta, što nas ometa, što nam ne da da dišemo punim plućima i da raširimo krila treba izbaciti. Iz ormara, iz ladica, iz smočnice i iz života.
Jer, stvari su poput ljudi, s nekima procvjetamo, s nekima uvenemo. I zato treba brižno paziti na dom svoj. Da se u njega ne usele nepotrebne stvari koje onda zauzimaju prostor pa nove prilike nemaju ni kako ući, ni kamo se smjestiti!
Svako veliko pospremanje zapravo znači veliko promišljanje i sučeljavanje s našim trenutnim životom. A u njemu se znade nakupiti i nepotrebnih stvari i nezdravih navika. Zato ja na početku jeseni radim temeljitu čistku jer početak jeseni i početak školske godine zapravo su moja Nova godina. I tada iz mog stana nestaje sve što je već „dalo svoje" ili me više naprosto ne veseli. I nikada se nije dogodilo da sam za nekom stvari požalila.
Što sam starija, to sam temeljitija, poklanjam sve više i više. Nakon što mi je lopov odnio nakit koji sam namijenila nećakinjama, shvatila sam da za sve u životu postoji pravi trenutak, da ga ne smijem propustiti i sada kad osjetim poriv da nešto poklonim, to odmah i učinim. Jer tratiti vrijeme i prilike velik je grijeh pa nam život počne siromašiti ljudima i prilikama, a kad dajemo, kao da poklone stavljamo na neku ogromnu trpezu, pa nam život postaje velika gozba!
Kolumna Anike Rešetar objavljena u jesenskom izadnju časopisa Gloria IN specijala (listopad 2010.). Uz dozvolu autorice na portalu Virovitica.net prenijet ćemo i ostale tekstove objavljene u tom listu.
Anika Rešetar je Virovitičanka, rođena 1962. godine. Završila je studij Njemačkoj jezika i književnosti i Komparativne književnosti u Zagrebu. Kao novinar radila je na Radio 101 i na Katoličkom radiju, a kao profesorica njemačkog jezika u Centru za odgoj i obrazovanje u kulturi do 1999. godine te u Zagrebačkoj školi za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu od 2005. do danas. Predavala je Metodiku pismenog prevođenja na Odsjeku za Germanistiku filozofskog fakulteta u Zagrebu. Radila je kao cange manager i konzultant u Večernjem listu od 2003. do 2005. godine. Konferencijski je prevoditelj, položila je ispit pred Komisijom EU za prevođenje u institucijama EU. Trenutno je predsjednik Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja. Prevela je 8 knjiga i veliki broj stručnih članaka.
