Doba propasti, roman u nastavcima
I. poglavlje: Odgođeni smak
Ostavši bez posljednjeg tračka nade koji ga je nekoć vodio kroz sve teže podnošljiv život, slabašni je bjednik ležao na pustome pijesku, čekajući kraj svih svojih muka i konačnu, nepovratnu smrt. Prazno i usijano polje prašine na kojem je njegovo tijelo posrnulo ne bijaše tek sitni dio veličanstvenog ljudskog svijeta, niti se iza njegova ruba naziraše mirisne i bogate oaze gdje su oni najhrabriji uvijek našli svoj spas. Suha i gola pustinja bila je tek ruševina nekoć moćnog imperija čovječanstva, koje je iscrpilo svoj jedini dom i neizmjernom pohlepom predodredilo vlastitu smrt. Nekoć su ondje nicala nepojmljiva čuda ljudske tehnologije, crpeći naizgled beskrajne resurse što su njihovo postojanje činili gotovo savršenim, a čisti i iskonski izvori koji su krijepili milijarde svojih bahatih gospodara, postadoše dijelom jedne prolazne utopije.
-Nikad nisam mislio da ću ovako umrijeti!- stenjao je bespomoćni mladić jedva izvlačeći riječi iz svojeg suhog, izmoždenog ždrijela, a njegove tanke noge nisu više imale snage niti za jedan korak.- Već godinama nas upozoravaju da će se dogoditi najgore, ali nismo se htjeli ničega odreći. Lagodni i rasipnički životi koštali su nas glave. Sve što nas je održavalo na životu polako je nestalo. Rasuli smo sve dragocjene resurse! Sada žudimo za pitkom vodom i neprestano gladujemo! Ljudski je rod polako potonuo!To nam se nije smjelo dogoditi ! Netko je mogao spriječiti te muke!- buncao je sve tiše i sporije, bivajući ipak svjestan svojih vapaja, a bijes koji je ključao u njegovom umu njegovo tijelo više nije bilo u stanju ispoljiti. No dok se već činilo da će se i njegov život ugasiti, a sva srdžba ostati vječno zakopana u nemilosrdnom pješčanome grobu, iznenadni val prkosa prostrujao je njegovim mlitavim rukama te se snažno odgurne od sipkog pustinjskoga tla i uspravi poput oživjelog ratnika.
-Gdje je sada Bog da nas zaštiti!? Sve je bila laž od samoga početka! Nikakvo božanstvo ne postoji! Da nas promatra bilo kakav Bog, već bi nas odavno spasio! Ako postoji biće koje vidi naše patnje i ne čini ništa da nam pomogne , onda je gore i od najgorih ljudi.-njegovi mukli povici prolamaše se bezličnim krajolikom, odbijajući se o visoke pješčane dine, ali nitko ga više nije mogao čuti, jer svi koji su s njime nekoć dijelili život, sada leže obavijeni gustom, neprohodnom prašinom.
- Prije dvadeset godina govorilo se da će ljudska svijest promijeniti! Nadali smo se da će nam viša sila pomoći- šaptao je zaklopivši svoje suhe oči , njišući se kao da će svakog trena ponovno klonuti na tlo.- Ali naša sudbina je ostala potpuno ista!- podigne uvis naborano čelo i poviče toliko gromoglasno kao da se obraća samim nebesima. Svijest mu više ne bijaše bistra, a njegove mutne i nestabilne misli počele su stvarati prva priviđenja. Kraj vrelog podnevnog sunca, koje je tijekom cijele godine pržilo kožu istom vrućinom ,ne razlikujući više niti godišnja doba, ugledao je slabašna plava svjetla koja treperiše sve jače i brže kao da se užurbano približavaju jureći mu u spas.
-Već smo dugo znali da ćemo ovako završiti, ali nismo htjeli spriječiti svoju propast. U zadnja dva desetljeća svijet je polako umro od gladi i žeđi!-nije više znao niti kome se obraća niti kuda se kretao kaotični tok njegovih razmišljanja, ali nije mogao prestati kuditi nedopustivu nepravdu koju sudbina nije niti pokušala spriječiti. Ipak, onaj mistični sjaj oštrih plavičastih svjetala još nije jenjavao, nego je postajao sve stvarniji i prodorniji, no očajni je mladić još zanemarivao tu sudbonosnu prikazu, odbrojavajući posljednje trenutke svoje teške borbe.
-Ja se neću pomiriti s takvim porazom. Mojem će životu doći kraj kad sam tako budem odlučio. Makar morao odmah umrijeti.- reče on smirenim i staloženim glasom izvadivši trošni i hrđavi revolver ispod otrcanog bijelog plašta te ga prisloni na sijedu, usijanu glavu koja se doimala gotovo krvavom od prodornih sunčevih zraka. Labavi i tanki kažiprst košćate i suhe ruke već je dotakao okidač smrti, bivajući spreman ugasiti ono malo života što je u njemu još postojalo.
-Ne možemo ti to dopustiti!-gotovo nestvarni, deformirani je glas odjekivao iz visina, natjeravši ga da barem na tren odgodi svoju drastičnu odluku. Podigavši mutni i umorni pogled, jadnik ugleda kolosalne obrise neopisivo bizarnog predmeta koji je lebdio tik iznad vreloga vrha jedne pješčane dine, vrteći se toliko brzo da su mu pokreti bili potpuno neprimjetni pa se činilo da stoji potpuno nepomičan. Gotovo nečujni, neobjašnjiv šum usporediv jedino sa zvukom najnovijim ljudskih izuma, zvučao je toliko strano i nestvarno da je odmah bilo jasno kako su njegovi spasitelji bilo poslani iz sasvim drugog svijeta.
-Ti si izabranik čitavog čovječanstva i jedino još pomoću tebe možemo ispraviti njegove pogreške!
Ti si posljednji preživjeli i ako si sada presudiš, tvoja će vrsta izgubiti svaku priliku!-neobični govor dopirao je iz daljine, ali je zbog svoje prodornosti bio savrešno jasan i razumljiv zaprepaštenom ljudskom biću što ga je pozorno slušalo dok se u njemu budio potpuno novi gnjev.
-Nije samo čovječnastvo učinilo pogreške! Kako znate da sam jedino ja ostao!? Ako ste cijelo vrijeme znali kakve su nas strahote zadesile, morali ste nešto učiniti! Napravili ste neoprostiv propust i sada ćete platiti!-odvažno držeći svoj pogled pun prezira na neodgovornim nadnaravnim bićima koja su odavno trebala pristići u pomoć, mahniti očajnik polako odmakne puni revolver od svoje užarene glave te ga usmjeri u obližnje visine, kaneći hicima mržnje obasuti svoje zaklete neprijatelje. Zaglušujući su pucnji grmjeli sa tla sve brže, bjesnije i odlučnije, no bića iz nepoznate stvarnosti bijahu zaštićena neprobojnim oklopom svemirskoga brod kojemu se razorni i brzi meci doimaše poput sporih zrnca prašine. S druge strane neuništive titanske oplate, u tajanstvenim se bićima budio nesavladiv podsmijeh prožet snažnim sažaljenjem i iskrenim suosjećanjem.
-To što činiš je besmisleno! Niti si nam u stanju nauditi, niti nas trebaš smatrati neprijateljima! Moraš shvatiti da još nije gotovo! Još nemaš pravo odustati od svega, koliko god težak i neizdrživ bio teret kojeg si prisiljen nositi!-prkosna, ali dobronamjerna bića nisu namjeravala odustati od svojega plana jer pristigla su s druge strane stvarnosti samo kako bi spasila njegov krhki život.
-Donio sam čvrstu odluku i vi me nikada nećete spriječiti!- vrativši se prvobitnom činu očaja, bijednik spusti teško čelično oružje, ostavivši u njemu posljednji metak dovoljan za ubrzanu propast.
Hrapava i oštra cijev iz koje se širio neprimjatan miris svježe izgorenog baruta nepomično je stajala tek nekoliko centimetara od naboranog čela, a žuljeva pun kažiprst ponovno je zauzeo svoje staro mjesto na njegovu okidaču. Gromoglasni pucanj odjekne prašnjavim bespućem i već je bilo sigurno da će vječna i nepopravljiva praznina obuzeti svijet, a ljudski rod biti sveden na beživotni prah. No dok je bio potreban još samo djelić sekudne da oštro pušćano zrno probije mladićevu lubanju, a skamenjeno lice oblije svježa patnikova krv, iz nebesa prosuklja misteriozni žuti mlaz ispunjen neobjašnjivom silom te jureći metak skrene sa svojega pravda, zalutavši u daljini svjetske pustinje.
Ne mogavši povjerovati da ga je opet izbjegao žarko priželjkivanu smrt, jadnik počne bježati od napasne siluete, ispustivši gorki urlik u smjeru nebesa.
-Ako ne mogu sam odrediti svoj kraj, onda ću barem izbjeći neželjeni spas!- reče on odlučnim i čvrstim glasom, siguran da će umaknuti nametljivim stranim bićima, a nekoć nemoćne noge koje mu donedavno nisu dozvoljavale niti da se uspravi, sada su ga nosile poput hitrog lahora, gazeći po nepredvidljivom oštrom kamenu i preskačući sve u pijesku utisnute udubine. Dok su moćne bespoštedne zrake pogađale tlo iza njega, razarajući duboke tragove očajničkog bijega, on je prkosno i nezaustavljivo pokušavao umaknuti nadolažećoj sudbini, kaneći bježati do posljednje sekunde i trčati stotinama metara, sve dok ga umor ponovno ne baci na tlo, a iscrpljenost isiše život iz njega. Neizbježni trenutak spasa ubrzo ga je ipak sustigao, a neočekivani strujni valovi snažno su protresli njegovo tijelo te on klone na golo tlo padovši u besvjesno stanje.
Debele crvene zrake nepoznatog broda, omotaše se poput konopa oko njegova stopala te ga neshvatljiva vanzemaljska sila okrene naglavce, s lakoćom ga podigavši s tla i otevši ono malo ljudske slobodne volje što ga je tjerala na tako odlučni bijeg. U podu nezamislivo prostrane, gotovo prozirne i napola nestvarne letjelice, začuje se zvuk glatkog klizanja te se u njezinu dnu oslobodi široki prolaz, kako bi usisao posljednjeg pripadnika istrebljene ljudske vrste. Na jurećim rubovima hitrog i okretnog svemirskog broda, počnu ponovno treperiti blještava plavičasta svjetla te poslanici iz nepoznate stvarnosti nestadoše jednako iznenadno kako su i došli, stvoriši epsku pješčanu oluju i uzdrmavši monotoniju pustinjskoga bespuća.
Beskonačna pustinja koja je prekrivala ruševinu zemaljskoga svijeta, kao da bijaše zamrznuta u vremenu, ne pokazujući više nikakve znakove života. Ispod jarkog i dubokog pijeska, tek su ponekad izvirala naizgled beznačajna i bezvrijedna stvorenja, uspijevajući nekako preživjeti neminovni kraj. Ipak, niti samome čovječanstvu dani nisu odbrojeni i uništenje koje su sami sebi predodredili možda još može biti spriječeno. Prije dolaska moćnih i neznanih bića bilo je sigurno da će i posljednji od njih skončati od vlastite ruke, a neograničena ljudska pohlepa iscrpila je sve neprocjenjive izvore života. No ako moć tih vanzemaljskih stvorenja seže preko granica minuloga vremena i bespovratnih pogrešaka koje zemaljska bića nisu u stanju popraviti, onda sudbina ljudske vrsti ovisi o izabranom pojedincu zatočenom tko zna u kojem svijetu i tko zna u kojem vremenu.
