U svim postojećim povijesnim sistemima upravljanja i vladanja organiziranim društvima politika je bila ozbiljan posao za koji se pripremalo, educiralo, odgajalo… sve do pojave moderne liberalne demokracije, gdje se čak niti osnovna pismenost ne smatra nužnom da bi netko ambiciozan preuzeo odgovornu ulogu u izvršnoj i zakonodavnoj strukturi vlasti.
Zato, umjesto prestižne društvene profesije, politika je postala svojevrsno spontano sudbinsko zanimanje u čijoj konstelaciji političke svijesti ne postoji društveni korektiv razvijene političke kulture, niti moralni obrisi jasne etičke simetrije.
Zbog takve zbrčkane strukture neuređenog stanja vrijednosti i opće postojećeg kriterijskog nereda u pravilima vladanja, političke stranke često izazivaju nepremostive društvene konflikte koji se jedino mogu prevladati uvođenjem reda u obrazovni sustav – čiju strukturalnu reformu treba započeti obrazovnom rekonstrukcijom djelatnosti politike iz slučajnog zanimanja u priznatu i uređenu profesiju.
Ova se dva pojma često izjednačavaju, ali između njih postoji jasna i suštinska razlika.
Izrazi „zanimanje“ i „profesija“ nisu sinonimi jer se izraz „profesija“ odnosi samo na ona visokozahtjevna zanimanja koja imaju prerogative u smislu isključivih prava na ekspertizu, odnosno prava na ispitivanje i rješavanje nekog pitanja koje zahtijeva specijalno stručno znanje (npr. Liječnika određene specijalnosti, građevinskog inženjera-statičara, suca Ustavnog suda, itd.).
Shvaćanje razvijene profesije
Profesiju karakterizira određena struktura usustavljenoga znanja, metoda i tehnika koje se mogu primjenjivati u rješavanju specifičnih problema u različitim situacijama, a koje se stječu kroz određene obrazovne programe i institucije, po pravilu fakultete, koji daju licence (diplome i sl.) za obavljanje profesije. (Dušan Petričević)
Za sve političke aktere od presudnog je značaja da se međusobno najprije razumiju na razini elementarne političke pismenosti, što je u našim domaćim uvjetima često nemoguće postići. To se jasno može vidjeti na nizu banalnih primjera u tijeku svake saborske rasprave, gdje smo često svjedoci kako mnogi uvaženi zastupnici ne poznaju osnovne definicijske pojmove (nekima je komunizam isto što i totalitarizam). Već iz toga možemo zaključiti da postoji potreba za dopunskim satovima političke edukacije – barem dva tri semestra ozbiljne teoretske nastave.
Uvođenjem takvog stručnog studija pomirili bi se i sukobi na razini politike i tehnokracije, jer bi se time uveli radni kriteriji na svim postojećim polugama u strukturi izvršne i zakonodavne vlasti.
Politika naprosto zahtjeva veliku agilnost glede snalaženja čovjeka u prostoru i vremenu, i to sa stanovišta holističkog razumijevanja svijeta u kojemu se nalazi, za što je potrebno svladati vještine i znanja kojima se stječe viši stupanj političke kompetencije.
Protivnici ovog prijedloga lako će me demantirati neizbrisivom povijesnom političkom činjenicom da je za uspješno bavljenje politikom dovoljan i bravarski zanat. Ali takvu vrstu dnevnopolitičke demagogije lako je demantirat onom starom pučkom predajom, koja kaže da je dotični bravar imao sedam fakulteta.
Dakle, budimo realni…državnici se rađaju – a političare treba školovati.
