S virovitičkom gimnazijalkom Rafaelom Tripalo, jednom od organizatorica svibanjskih učeničkih prosvjeda i autoricom niza pitanja o nepoznanicama u provođenju projekta «državna matura» za koja su neki od političara rekli da su tako dobro napisana da je prosto nevjerojatno da su ih mogli sastaviti učenici, razgovarali smo mjesec dana poslije velike učeničke pobjede - odgode državne mature - u vrtu kultnog virovitičkog kafića «Boom». Rafaela rijetko izlazi u kafiće, nikada nije bila u narodnjačkom klubu, a slobodno vrijeme provodi čitajući knjige i gledajući sport. U župi vodi dječji zbor, ponekad svira klavir i puno štedi za putovanja koja obožava.
Kada smo dolazili ovdje mnogi su te prepoznali s novinskih naslovnica i televizije. Godi li ti to?
- Ne znam godili mi, nije mi bio cilj postati medijska zvijezda. To, vjerojatno, ide s tim - izašla sam tu kao neki vođa, odnosno predstavnik prosvjednika pa sam morala izbiti u prvi plan. Ne godi mi nužno! Često sam već izdvajana kao nekakva buntovnica - loša, zločesta, bezobrazna... neki me prozivaju na ulici i govore: Mala, ti se trebaš smirit.
Dobro, ipak je riječ o uspjehu. Mladi ljudi dolaze i u crne kronike ili se moraju dokazivati na raznoraznim Farmama. Ne misliš da si učinila nešto dobro i pozitivno?
- Bilo mi je dosta teško tih dana. Često su me zvali novinari, a bio je kraj škole, morala sam učiti. Ne mogu se sada prepustiti nekoj slavi i zavaravati se da sam napravila nešto jako važno. Imam normalni život u kojem i dalje moram raditi.
A rodbina, prijatelji, bake, djedovi...?
- Tu je bilo najviše problema. Neki su me cijelo vrijeme zvali: Bravo, ti si naš ponos. A neki su bili rezervirani i nisu se baš previše veselili jer nisu znali o čemu se radi pa sam im morala objašnjavati. Nisam cijelo vrijeme baš od svih imala podršku. Mlađi brat Luka, ide u sedmi razred, kaže da su mu se rugali u školi, a sve što me je pitao taj dan kad su bili prosvjedi je: A šta ti radiš na televiziji? Puno sam o svemu razgovarala s tatom Romanom, liječnikom i mamom Matildom, profesoricom povijesti i geografije od kojih imam veliku podršku.
Prošlo je već više od mjesec dana kada ste prosvjedom uspjeli odgoditi maturu. Nije to neki dugački vremenski odmak, ali ipak dovoljan da se slegnu utisci, nakon one prve euforije.
- Prvo, žao mi je što smo odgodili maturu, a odgodili smo je zato što nismo imali informacija. Žao mi što nam te informacije nisu pravovremeno dostavljene jer sada kada smo sve saznali mogu reći da je to odličan projekt i jako će olakšati upise na fakultet, a olakšat će i maturu. Evo, ovo što smo do sada pisali jednostavno je, ne traži puno detaljnog znanja. Puno je jednostavnije tako polagati nego pisati maturu i prijemne ispite. Ali, nije mi žao što smo prosvjedovali jer možda ne bismo dobili informacije sve do kraja, neposredno prije prave mature. Potaknuli smo Ministarstvo da ubrza svoj rad i na to smo jako ponosni.
Kako bi ti nazvala tu sporost birokracije - traljavost, aljkavost, bahatost...?
- Dojam koji sam stekla još onog prvog dana je da ministar o tome nije imao pojma. Nije znao da mi ne znamo pa su ga jako iznenadila naša pitanja. «Pa kako to ne znate», pitao nas je na sastanku. Na putu od vrha do nas te su se informacije negdje izgubile, a nitko ne zna gdje. Neki kažu kod profesora, ali oni su nam govorili sve što su znali. Mislim da to nije bilo namjerno. Ne želim nikog prozivati, ali bih to nazvati nemarom.
Upoznali si ministra Primorca i dosta razgovarala s njim. Kakav je dojam ostavio na tebe?
- Jako me je iznenadio. Prvo, izuzetno je ljubazan, pamet i obrazovan. Saslušao nas je, uvažio naše mišljenje i sve što je rekao da će napraviti to je i napravio. Ako nije imao odmah odgovore, dostavio nam je kasnije, za dan ili dva. Napravio je sve da nas umiri, da nam se, na neki način, ispriča što jako cijenim.
U javnosti su se, međutim čule priče kako je on to napravio zbog sebe, ne zbog učenika?
- Ma, to je politizacija. Da je on to napravio zbog sebe priča bi kasnije, nakon press konferencije, stala. Više nas nitko ništa ne bi pitao! A mi i dalje kontaktiramo s ministarstvom, radimo na formiranju učeničkog tijela, većina naših prijedloga se uvažava...
EGOISTIČNI PROFESORI
Do Vašeg prosvjeda za mlade ljude se gotovo nije ni čulo. Prvi put mladi su pokazali da mogu biti angažirani. Zašto su do sada bili pasivni, zašto ih ne zanima to što se u društvu događa i zašto ne pokušavaju promijeniti stvari koje im se ne sviđaju?
- Ne znamo odgovor na ta pitanja, no znam da se onoj nekolicini koja želi razgovarati i nešto promijeniti savjetuje da šute, da se poklope po glavi. I u školi nas uče da se ne treba previše suprotstavljati sustavu jer nam to može donijeti samo nešto loše u životu. Inače mislim da većinu mladih ne zanima gotovo ništa od društvenih pitanja koja ih se tiču, a na koje bi možda mogli utjecati.
Rekla si da su te uvijek proglašavali buntovnicom. Sjećaš li se svog prvog neslaganja sa sustavom? Kada si se prvi puta pokušala izboriti za neko svije pravo?
- Nikad to nije bilo tako nešto veliko i ekstremno kao sada, ali od kada znam za sebe, valjda su me roditelji tako naučili, ne bojim se reći svoje mišljenje. Ono je često drugačije od ostalih pa je vrlo lagano dobiti etiketu buntovnice. Smatram da je dobro je reći svoje mišljenje kakvo god ono bilo.
Kako su profesori reagirali?
- Dosta njih doživjeli su naše prosvjede kao napad na njih osobno što je pomalo egoistično. Neki profesori su ostali potpuno neutralni što je odlično, drugi su bili potajno uz prosvjede, treći su bili ponosni na nas, a bilo je profesora koji su nam rekli da smo lijeni divljaci.
Jesu li Vam podršku više davali mlađi ili stariji profesori?
- Čudno je to. Uz nas su otvoreno bili oni najmlađi i oni najstariji.
STRANKE MLADIMA NE DOZVOLJAVAJU RAZMIŠLJATI
Zanima li te politika?
- Da.
Što to znači da? Da ju pratiš u medijima ili da se aktivno njome baviš?
- Nisam za stranačka okupljanja. Nemam u tome iskustva, ali ovo što vidim, mislim da mladim ljudima nije mjesto u strankama jer im nije dozvoljeno razmišljati. Mladi tamo ne mogu razviti neke svoje stavove i dublje mišljenje o politici. Svakim danom sve sam zrelija i stječem neka nova saznanja pa ne bih mogla dopustiti da me netko sputava u bilo čemu.
Dobro, a kakvi su tvoji pogledi na svijet, desni ili lijevi?
- Prvo moram kazati da sam katolkinja, bliža sam desnoj opciji iako mislim da u Hrvatskoj nema podjele na lijevo i desno, u pravom, političkom, smislu te riječi. Ne znam, stavovi mi nisu formirani tako isključivo. Na primjer, u Saboru mi se sviđa nekoliko političara i svi pripadaju različitim opcijama. Ja ih dijelim prema znanju i pameti, ali takvi, na žalost, uvijek ispadnu jer nisu dovoljno podli i lukavi da bi uspjeli.
Kako se informiraš? Što čitaš?
- Uglavnom preko Interneta i televizije. Novine ne čitam previše zato što ih roditelji ne kupuju jer nas ubija kad na prvoj stranici pročitamo da Tatjana Jurić ima celulit ili da je Severina kupila novu haljinu. Osim politike u medijima me zanima sport pa, kad imam vremena, gledam nogomet, atletiku, tenis formulu i rukomet.
Baviš li se sportom?
- Ne!
Odakle onda ljubav prema njemu, gledaju li ga roditelji?
- Ne, nitko pretjerano ne gleda i ne prati sport. Jednostavno, svidjelo mi se, našla sam svoje favorite i uživam. U nogometu je to Aresnal.
Osim sporta, što je još tvoja strast? Što čitaš od knjiga?
- Obožavam čitati južnoameričke pisce! U Gradskoj knjižnici sam pročitala sve što imaju pa im govorim da kupe nove knjige. Zbog pisaca počela sam istraživati i južnoameričku glazbu.
Jesi li već odlučila što ćeš studirati?
- Antropologiju, sigurno. Od početka osnovne pa sve do srednje škole željela sam biti liječnica i specijalizirati patologiju. No, studiranje oduzme previše života, a gledajući tatu liječnika zaključujem da puno radi i da za to nije adekvatno nagrađen.
